Antonio Santin, jedan od najvažnijih biskupa povezanih s poviješću Istre i Trsta, dobio je novu počast u obliku brončanog spomenika u središtu Trsta. Važno je spomenuti da bivši riječki biskup ima već spomenik na ulazu u Marijansko svetište Monte Grisa i bista na pročelju Katedrale Svetog Justa. Novi spomenik u prirodnoj veličini (1,72 m) sada krasi Trg Svetog Antuna, ispred crkve Sant’Antonio Nuovo.
Kip je otkriven uz prisustvo brojnih građana Trsta i turista, a ceremoniji su prisustvovali i gradski dužnosnici, uključujući zamjenica gradonačelnika Serenu Tonel te predstavnici gradskog vijeća Grada Trsta. Spomenik je naručio anonimni dobrotvor, a izradio ga je talijanski kipar Albano Poli. Spomenik koji je dobio bivši riječki biskup Antonio Santin je isprovocirao negativne reakcije zbog njegove kontroverzne prošlosti i veza s fašizmom.
Nije prvi put da Trst postavlja spomenike u čast upitnih povijesnih ličnosti
Trstu se već 2019. godine postavio spomenik Gabrielu D’Annunziju. Talijanski pjesnik, političar i zagovornik imperijalizma poznat je okupaciji Rijeke koja je otvorila put fašizmu. Unatoč tome, Trst je slavio D’Annunzija kao “heroja” talijanske povijesti. Kip koji je postavljen u Trstu 2019. godine prikazuje ga kako sjedi i čita knjigu, potpuno ignorirajući njegovu političku i vojnu ulogu u širenju talijanskog imperijalizma.
Rani život
Antonio Santin rođen je 9. prosinca 1895. u Rovinju, tadašnjoj Austro-Ugarskoj, u skromnoj obitelji ribara. Bio je najstariji od jedanaestero djece Giovannija Santina i Eufemije Rossi, koja je radila u tvornici duhana. Iako su financijske poteškoće prijetile njegovom obrazovanju, zahvaljujući podršci jednog svećenika iz Kopra, uspio je završiti osnovnu školu u Rovinju i započeti školovanje za svećeništvo.
Nakon mature 1915., tijekom Prvog svjetskog rata nastavio je teološke studije u Mariboru i Stični. Zaređen je za svećenika 1. svibnja 1918. godine.
Početak svećeničke službe
Nakon zaređenja, Santin je bio svećenik Porečko-pulske biskupije pastoralno aktivan u nekoliko župa. Posebno je bio aktivan tijekom turbulentnih godina prelaska Istre iz Austro-Ugarske pod talijansku vlast 1919. godine.
Santin je 1933. imenovan biskupom Rijeke. Tijekom svoje službe zalagao se za povećanje prisutnosti Katoličke crkve u društvenim pitanjima te je zauzimao ambivalentan stav prema talijanskom fašizmu. Santin je smatrao da se utjecaji fašizma mogu iskoristiti za “katoličku obnovu”.
Tršćanski, koparski i riječki biskup
Godine 1938., Santin je imenovan biskupom Trsta i Kopra. Tijekom svoje duge službe u ovoj regiji (1938. – 1975.), Santin je vodio Crkvu u vremenu značajnih političkih i društvenih previranja, uključujući Drugi svjetski rat i poslijeratno razdoblje, obilježeno napetostima između Italije i Jugoslavije.
Latinizacija liturgije i sporovi s lokalnim klerom
Santin je bio snažan zagovornik latinskog jezika u liturgiji, što je dovelo do ukidanja šćaveta – liturgijskih knjiga na čakavskom narječju. Šćavet je bio stoljetna tradicija u obalnim krajevima Hrvatske. Njegova odluka izazvala je nezadovoljstvo među lokalnim hrvatskim i slovenskim svećenstvom, koji su pisali prosvjedna pisma Svetoj Stolici.
Santin je tvrdio kako je njegovo inzistiranje na latinskom jeziku bilo u skladu s crkvenim pravilima. Često je naglašavao da liturgijska prilagodba treba slijediti tradicije Katoličke crkve. Međutim, ovaj potez uzrokovao je nemire među vjernicima, pa su neki prijetili prelaskom na pravoslavlje.
Odnos prema fašizmu i lokalnim zajednicama
Tijekom fašističkog režima, Santin je imao blizak odnos s fašističkim vlastima. S jedne strane, optuživan je za preblisku suradnju s Mussolinijevom vladom, posebno u procesima denacionalizacije slovenskog i hrvatskog stanovništva u Julijskoj krajini. S druge strane, Santin je intervenirao i u zaštiti slovenskog i hrvatskog stanovništva te je čak poslao prosvjedno pismo Mussoliniju.
Unatoč kritici, Santin je bio svjestan opasnosti komunizma i često je upozoravao Svetu Stolicu da bi represivne mjere prema lokalnom stanovništvu mogle dovesti do njihova okretanja od Katoličke crkve.
Poslijeratni izazovi
Nakon Drugog svjetskog rata, Santin se zalagao za ostanak Julijske krajine pod Italijom. Protivio se prijenosu dijela Istre pod jugoslavensku vlast. Njegova dugotrajna biskupska služba u Trstu bila je obilježena čvrstim, ponekad autoritarnim stavom prema crkvenim i političkim pitanjima. Santin je ostao na dužnosti do 1975., nakon čega je otišao u mirovinu. Preminuo je 21. ožujka 1981. godine.
Kritički osvrt riječkog povjesničara Marka Medveda o naslijeđu biskupa Santina: “Santin nije bio zaštitnik svih vjernika”
Nedavno postavljanje nove statue Antoniju Santinu ispred crkve Sant’Antonio Nuovo u Trstu otvorilo je brojna pitanja o povijesnoj ulozi ovog kontroverznog biskupa. Povjesničar i teolog Marko Medved sa Sveučilišta u Rijeci je za tršćanski portal TriestePrima rekao je kako je potrebno pažljivo promisliti o Santinovom djelovanju u kontekstu složenih odnosa nacionalizma i katolicizma u turbulentnom 20. stoljeću. Marko Medved je objavio znanstveni rad na hrvatskom jeziku koji analizira ulogu Antonija Santina koju možete pročitati ovdje.
Predsjednik Italije Sergio Mattarella nazvao je Santina “svijetlom figurom” koja je “branila slavensko stanovništvo od nacifašističke represije, ali i osudila nasilje jugoslavenskih vlasti prema Talijanima”. No, Medved upozorava da Santinov nacionalizam, kao i njegove veze s fašističkim režimom. To dovodi u pitanje njegovu ulogu zaštitnika svih vjernika.
Santin je ograničavao jezične slobode Hrvata i Slovenaca
Marko Medved tvrdi da, iako je Santin zaslužan za jačanje riječke biskupije, izazvao je velike napetosti unutar klera:
“Antonio Santin zaslužan je za jačanje mlade riječke biskupije, ali je istovremeno izazvao velike napetosti unutar klera zbog svojeg talijanskog nacionalizma. Taj se nacionalizam u crkvenom okruženju često prelamao na ograničavanju jezičnih sloboda Hrvata i Slovenaca, koji su činili većinu u Rijeci, Kopru i Trstu.”
Posebno se osvrće na Santinovo ukidanje šćaveta – liturgije na čakavskom jeziku – čime je, prema Medvedu, produbio podjele između talijanskog i slavenskog stanovništva. Istovremeno, Medved ističe da su hrvatski i slovenski svećenici često Santina percipirali kao osobu koja nije bila njihov zaštitnik, već predstavnik talijanskog nacionalizma.
Riječki biskup je imao blizak odnos s fašističkim režimom
Dok se često hvale Santinove aktivnosti u obrani žrtava nasilja i pomoć židovskom stanovništvu, Medved podsjeća na njegovu povezanost s fašističkim režimom:
“Santin je, poput mnogih talijanskih biskupa tog doba, javno podržao talijansku invaziju Etiopije. Aktivno je sudjelovao u režimskim propagandnim kampanjama, poput one za prikupljanje žita, za što je bio i nagrađen.”
Iz Santinovih izvještaja Svetoj Stolici, Medved zaključuje da nije bio sklon obrani prava Hrvata i Slovenaca. Santin je podržavao “romanizaciju” tih prostora, čime je dodatno pridonio tenzijama.
Pomirba s fašističkom državom: Riječki biskup Santin je često radio na štetu Hrvata i Slovenaca
Posebno kontroverzna je uloga Santina kao nasljednika biskupa Luigija Fogara. Biskup Fogar je bio prisiljen napustiti svoju poziciju jer se suprotstavio fašističkom nacionalizmu. Za razliku od Fogara, Santin je nastojao popraviti odnose Crkve s fašističkim režimom. To je učinio na način koji je često išao na štetu slavenskog stanovništva u biskupijama Rijeke i Trsta.
Povijesno naslijeđe
Medved zaključuje da je važno promišljati o Santinovom djelovanju u širem povijesnom kontekstu:
“Jedan od središnjih problema 20. stoljeća bio je odnos katoličkog univerzalizma i nacionalnih identiteta. Pitanje je može li se reći da su biskupi u multinacionalnim sredinama poput Trsta i Rijeke uspjeli nadvladati nacionalne podjele i biti pastiri svih, ili su podlegli nacionalističkim borbama?”
Osim toga, Medved upozorava na opasnost instrumentalizacije povijesti u političke svrhe:
“Povijest mora podvrgnuti crkvene figure kritičkom ispitivanju, bez uplitanja političkih snaga, ako doista želimo ‘pročistiti sjećanje’ i postići zrelost, kako građansku tako i religijsku.”
Za dublju analizu ove teme, možete pročitati znanstveni rad Marka Medveda: Marko MEDVED, Riječka Crkva u razdoblju fašizma. Nastanak biskupije i prvi talijanski upravitelji, Rijeka-Zagreb-Pazin, 2015.
No e no,mai, a slavi in Trieste.
WMSI
Isto ko ni Stepinac.Ni bil svećenik svih vjernika.Ovi bar ima sveto prezime,Santin’!
Triba država dat novi blahdan,Stepk..čevo” za kontru Talijanon i Istranen.