Home Kolumne KOMENTAR: Svjetonazorske ofenzive

KOMENTAR: Svjetonazorske ofenzive

623
0
Piše: Mirjana Kazija

Europska Komisija upravo je ovih dana u komparativnim analizama utvrdila da je sustav odgoja i obrazovanja među najlošijima od članicama EU. Kontroverza je u tome što naši učenici najmanje ispadaju iz školskog sustava ( čitaj: idu redovno u škole), ali, gle čuda, upornost pohađanja škola rezultira slabijim kompetencijama. Znači, ostali mladi Europljani idu manje u školu, ali bolje nauče to što treba kada u nju svrate. Jedan od zaključaka Europske komisije da je riječ o lošim kurikulumima i o upitnoj kvaliteti poučavanja.
Zašto se kurikulumi ne revidiraju, ne provjeri kvaliteta rada u školama, ne licenciraju učitelji i, posebno, ravnatelji, ne izmjene zastarjeli, okoštali i bolno rigidni okviri obrazovnog sustava, bolje plate učitelji, revidira sustav dodiplomskog obrazovanja učitelja….?
U posljednjih nekoliko godina vidjeli smo kako je svaki, pa i najminorniji pokušaj intervencije u odgojno-obrazovni sustav izazivao žestoke otpore manjeg, ali zaglušujuće glasnog dijela građana koji si uzimaju monopol na kreiranje društvenih vrijednosti za sve pozivajući se na: pravo na svjetonazor, većinsku zastupljenost, tradiciju, očuvanje identiteta, borbu protiv liberalnog kapitalizma i još mnogo toga.
Svjetonazorska ofenziva samozvanih branitelja vrijednosti društva u kojima žive i drugi i drugačiji najviše se očituje na polju odgoja i obrazovanja gdje se djeca, kao živi štitovi stavljaju u prve redove.
Udruge, pojedinci, molitvene zajednice, skautske vjerske organizacije i druge grupacije pod pokroviteljstvom i u suglasju s Crkvom u Hrvata koja je, davnih devedesetih Vatikanskim ugovorima zadobila nigdje u svijetu viđenu, materijalnu, ali i društvenu moć svoje svjetonazorske bitke sve uspješnije vode. Posjedovanje materijalnog bogatstva, infrastrukture, mreže zajednica i u najmanjem selu, poluga je o kakvoj političke stranke, ali i druge organizacije civilnog društva mogu samo sanjati.
Prva bitka, borba za neradnu nedjelju kao probni balon, nije prošla. Ljudi, pa i vjernici konzumeristički su ovisnici, a bome i „kapital“ nije od jučer. Profit je profit kako u Agrokoru tako i na Kaptolu.
Prava, uspješna, svjetonazorska ofenziva dogodila se 2013. godine kada su agitatori pokreta „U ime obitelji“ prikupili više od 700 000 potpisa da se u Ustav RH unese odredba po kojoj će se brak definirati kao „zajednica muškarca i žene“. Je li potrebno spomenuti da su se potpisi prikupljali ispred, valjda, svake crkve u Hrvatskoj nakon nedjeljnih misa, a priključio se čak i gradonačelnik Bandić donirajući štandove.
Sljedeća velika ofanziva započela je sustavnijim radom na reformiranju odgojno-obrazovnog sustava kad je donesena Strategija znanosti, obrazovanja i tehnologije (2014.) prihvaćena, gotovo jednoglasno u Saboru RH.
Manjih čarki oko svjetonazorskih pitanja bilo je i ranije, a vezano za uvođenje zdravstvenog odgoja u školama. Pa su se donosila solomonska rješenja, pa su neki radili po programu „Grozda“, a drugi po programima „Foruma za slobodu odgoja“ i sl.
Međutim prava se bitka rasplamsala radom na Cjelovitoj kurikularnoj reformi koju je vodio Boris Jokić. Iako je riječ samo o jednoj od mjera iz općeprihvaćene Strategije, pucalo se iz svih oružja.
Žestina opstrukcije nije bila u suglasju sa stvarnim promjenama jer je prijedlog nove kurikularne reforme zapravo bio većim dijelom kozmetički. Nije se uopće zadiralo u izmjenu okvira (a to bi bilo ključno), nego se na postojećem sustavu pokušalo malo olabaviti cijelu priču pa su se kurikuli kreirali u konceptu kompetencijskog pristupa i ishoda, predložena je najminimalnija moguća razina izbornosti u gimnazijama, devetogodišnje obrazovanje kreiralo se pomicanjem prema predškolskoj dobi za jednu godinu, a Nacionalni okvirni kurikulum tzv. NOK revidiran je tek minimalistički uz deklarirane vrijednosti: znanje, solidarnost, identitet i odgovornost dodane su četiri nove i to: integritet, poštivanje, zdravlje i poduzetnost. Promjena je bila i u dodavanju nekih drugačijih međupredmetnih tema pa je konačno definirano njih sedam; Učiti kako učiti, Osobni i socijalni razvoj, Poduzetništvo, Zdravlje, Održivi razvoj, Upotreba informacijske i komunikacijske tehnologije i Građanski odgoj.Novi NOK nazvan je ONK i to je, manje-više bilo to!
Rovovska se, svjetonazorska bitka bila svim sredstvima i to najviše na – sadržajima! Što to naša djeca trebaju učiti? O pobačaju, cijepljenju, kritičkom mišljenju, neposluhu, Darwinu?
E pa to nije u skladu s našim svjetonazorima! A roditelji imaju pravo odgajati svoju djecu u skladu sa svojim svjetonazorima!
Naravno, ali – doma.
Javno obrazovanje temelji se na konsenzusu o društvenim vrijednostima koje treba promicati., a društveni konsenzus je postignut! Jednake su vrijednosti za koje se zalaže naše društvo i u NOK-u i u ONK-u. Tamo pišei to da će se uvažavati znanstvene činjenice i znanja temeljena na znanstvenim dokazima! Gdje je problem? U svjetonazorima! I što su to, kvragu, svjetonazori uopće!
E pa , „Svjetonazorjeopći nazor o svijetu, svjetozrenje koje obuhvaća najviša životna načela. Svjetonazor pretpostavlja kontekst u kojem se na temelju neke slike svijeta odlučuje o bitnim pitanjima značenja i smisla svijeta. Iz svjetonazora se izvode ideali, životna načela, mitovi, religije, političke ideologije, etička, estetska, ekološka uvjerenja i sl. ( Hrvatska enciklopedija)“.
Svjetonazor je individualni, vrijednosni konstrukt koji pojedinac gradi i koji predstavlja stup njegovog identiteta.
Ključno je pitanje smije li i na koji način osobni svjetonazor biti nametnut svima?
Odgovor tj. zlouporaba se krije u konceptima ljudskih prava koja su vezana uz pravo na religijska uvjerenje, slobodu mišljenja i izražavanja i još nekim pravima koja se (re)interpretiraju tako da se prilagode onome što određene društvene skupine smatraju ispravnim.
No, vratimo se još malo na reformu obrazovnog sustava. Inzistiranje na pravu da roditelji odgajaju djecu u svom svjetonazoru i da se javna škola ima tome prilagoditi ( odnosno re-interpretacija toga prava) otvara pandorinu kutiju kaosa iz kojega će kao najveći gubitnici izaći djeca. Naime, što bi to imalo značiti u praksi?
Smiju li roditelji, usuprot vrijednostima deklarirani u NOK-u, inzistirati da njihova djeca ne uče ono što se njima ne sviđa ili se ne uklapa u njihov svjetonazor? Načelno, roditelji mogu na bilo kojem sadržaju koji se u javnim školama poučava zatražiti izuzeće za svoju djecu. To onda, logički znači da javne škole nisu ni potrebne. Uvedimo poučavanje kod kuće! To je, najbolje osiguravanje prava roditelja na odgoj djece u njihovom svjetonazoru.
U obrazovnom sustavu Hrvatske imamo dvije ključne stvari koje dopuštaju ovakvo nedopustivo uplitanje u jedno osjetljivo i prevažno područje.
Prvo, ne postoji pluralizam u sustavu pa imamo dvije-tri alternativne škole. Preživjele su dvije Waldorfske škole koje bi mogle bi se mogle staviti u kategoriju alternativnih, te je u međuvremenu osnovano nekoliko škola koje imaju nacionalni ili vjerski predznak. Kada bi postojao izbor različitih škola koje rade po alternativnim programima, pa i strogo vjerske provinijencije, onda bi to bio pravi izbor roditelja i osiguravanje njihova prava na „odgoj u svjetonazoru obitelji“.
Drugi je problem što se postojeće, deklarirane i u zakonskim propisima utvrđene vrijednosti društvene zajednice bivaju redovito izigravane, reinterpretirane i prigodno adptirane u dnevnopolitičke svrhe. I tu priči nema kraja.
U kontekstu prava rodielja potrebno je razgovarati i o pravima djece čije interese roditelji, ali i društvo u cjelini zastupaju. Potrebno je razgovarati i o tome da svjetonazori, ma kakavi oni bili, ne mogu biti mišljeni u kategorijama dobro-loše ili ispravno-neispravno!
Svjetonazori su jednostavno – različiti.
Nije svjetonazor naših pobožnih aktivista ispravan, a nas ostalih loš. I otkud njima pravo da svoje vrijednosti guraju u javni prostor koji bi trebao biti zajednički i poštivati različitosti?
Analogija se nameće sama po sebi. Je li tumačenje islama ISIL-a ispravan ili je bio ispravan onaj koji su zastupali pobijeni u džamiji u Egiptu?
Jesu li u vezi sa položajem žena u pravu Talibani ili ostali građani Afganistana?
U svakom slučaju prava i svjetonazori priča su koja treba jasno biti definirana i ozakonjena, a onda i provođena.
No, svjedoci smo da svjetonazorske ofenzive idu u valovima, ostavljaju iza sebe hrpe ubijenih ideja, osakaćenih projekata, ljudi s PTSP-om i djece i mladih s mozgovima upitna sadržaja. Naime u Hrvatskoj su svjetonazorski džihad započele neke skupine ljudi, udruge bliske crkvenim krugovima kojiimaju moć koju su usmjerile upravo u svjetonazorske bitke, ne bi li očuvali svoje pozicije, priveli krivovjerne, nevjerne ili sumnjivo vjerne, jedino ispravnom putu – onom njihovom!
A, ponavljam, nema ispravnog ima samo – različitog!

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here