Na današnji dan do temelja spaljeno selo Lipa

Selo Lipa jedno je od četiri sela Liburnijskog krasa u zaleđu Opatije. Selo je 30. travnja 1944. do temelja spaljeno. Njemački nacistički vojnici i fašisti ubili su 269 ljudi na vrlo okrutan način, spalivši ih u jednoj kući na kraju sela. Tim povodom objavljujemo dio rada Tee Perinčić ‘Lipa pamti ili o kolektivnoj memoriji jednog ratnog zločina iz II. Svjetskog rata’

Nedjelja 30. travanj 1944., Mještani Lipe provode naoko miran dan. Nekolicina mještanki priprema poveću porciju hrane za partizane s obzirom da se sprema veliko prvomajsko slavlje u obližnjem selu Lisac. Samo mjesec dana prije nacisti su upali u selo i spalili nekoliko štala i jednu kuću te odveli nekoliko muškaraca sa sobom u Šapjane. No ljudi su na to navikli od kad traju ratne godine. Toliko su ih već puta okupljali i internirali, zastrašivali i pljačkali. Oko 14:30 sati nacisti počinju još jedno opkoljavanje sela. Odmah po ulasku u selo ubili su nekoliko mještana, a zatim privode sve ostale. Ljudi kupe što stignu jer misle da će ih odvesti u logore. Zaustavljaju ih na kraju sela i natjeravaju svih da uđu u kuću broj 20 – Kvartirkinu. Kuća je prazna jer je vlasnica kuće Katica Jakšetić bila internirana u jednom prethodnom nacističkom „čišćenju“. Nacistički krvnici bacaju bombe i pucaju po kući, a zatim je polijevaju benzinom i pale u njima sve koje su zatvorili, žene, djecu, starce. Pale cijelo selo i uklanjaju leševe koje također pale. Iz sela odvoze blago i vredniju imovinu. Ako je slučajno koja kuća tog nedjeljnog popodneva ostala cijela, spaljena je naknadno kao i leševi koji su ostavljeni po selu. Cijelu akciju nacisti pomno bilježe fotoaparatom, a film je nekoliko dana kasnije odnesen na razvijanje u fotografsku radnju Silvestra Maroža u Ilirskoj Bistrici. Njegova mlađa sestra, prepoznavši Lipu i poubijane Lipljane izradila je duplikat slika i sklonila ih u radnji gdje su sačuvane do završetka rata.
Nakon oslobođenja fotografije su bile izložene u izlogu fotografske radione kako bi se javili ljudi koji bi eventualno prepoznali svoje stradale. Fotografije su predane i Komisiji za ratne zločine u Istri. Na osnovu tih fotografija i svjedočanstava onih koji su se uspjeli sakriti ili pobjeći, rekonstruiran je ovaj nemili događaj. Nacistički vojnici ubili su Anu Maljavac Mešaljinkinu i njezina dva sinčića koje je držala za ruke (Anton r. 1937. i Ivan r. 1941.). Ivan Celigoj Kovačičin ubijen je s kćerkom Terezom Simčić i njezinom djecom Marijom (r. 1933.) Vinkom (r. 1936), Milanom (r. 1938.), Davorom (r. 1941.). Starac je ubijen čitajući molitvenik za solom, a ostali kraj štednjaka, osim malog Davora koji je ubijen u kolijevci. Katica Valenčić Andretićeva ubijena je s kćerkicom Rinom (r. 1941.) u naručju, a ubijena je i njezina majka Marija Afrić Ivićeva. Ubijeni su starac Josip Simčić i njegova nevjesta Vinka koja je prethodno bila silovana. Njezin je suprug bio u partizanima. Jakov Smajla ubijen je na stepenicama. Vraćao se kući, pošavši u oštariju, ali je zaboravio maramicu. Pred ulazom u kuću usmrtio ga je nacistički metak. Njegova nevjesta uspjela se spasiti. Kad je začula pucanj u blizini, sklonila je kćer od 9 godina i dva mlađa sina ispod stepenica, a nacisti nisu provjeravali kuću. Njezina je kćerkica svjedočila ubojstvu malog djeteta u susjedstvu Andretićevih.
Ubojstvima je svjedočilo još nekoliko žena iz Lipe koje su se spletom okolnosti uspjele spasiti: Marija Jakšetić Ruščeva, Tonka Jakšetić Anušićeva Škaljankina, Pavica Simčić Perčeva i Marica Simčić Sinčeva. Marija Jakšetić bila
je s kravama na paši, a Tonka, Pavica i Marica su nosile hranu za partizane na Lisac, selo udaljeno oko sat hoda. Pavica je o tome svjedočila ovako: „Dođe kod nas odbornik (član NOO Lipa) i kaže da bi na nas bio red da ponesemo borcima hranu do Lisca. Svi smo nosili hranu partizanima, a odbor je vodio brigu tko je na redu.
Primile smo već pripremljenu hranu i odnijele je kao i mnogo puta prije toga. “Ivanka Ujčić Marocina s kćerkicom od par mjeseci Josipom – Pepicom nosila je mlijeko prema brdu Ravna iznad sela, a s njom je trebala krenuti i Katarina Kalčić Garićeva. S obzirom da je Ivanka imala dijete, krenula je ranije dok je Katarina ostala zgotoviti ručak. Penjući se prema ravnima Ivanka je pogledavala unatrag da vidi stiže li je Katarina. Tako je ugledala naciste kako iz smjera Štranjge, rubnog dijela susjednog sela Rupa, kreću prema Lipi. Preplašena od pucnjave, pustila je mlijeko na putu i pojurila prema rodnom selu Novokračine na slovenskoj strani (ona je bila novokrajska nevesta u Lipi). Katarinu nikad više nije vidjela. Marija Jakšetić susrela se s Tonkom Jakšetić te Pavicom i Maricom Simčić na prostoru zvanom Kal. Potajno su ušle u selo i vidjele potresne prizore. Mislile su da su žrtve koje su vidjele na kućnim pragovima jedine, a da su ostale odveli u logore pa su se nadale da postoji mogućnost da se netko od njih vrati živ. No, ubrzo su u susjednim selima saznale da iz Lipe nisu izveli nikog živog osim stoke. Nacisti postavljaju straže na ulazu i izlazu iz sela još nekoliko dana, a Lipa postaje zabranjeno područje. Vojnici haraju selom, pljačkaju i pale kuće, skupljaju leševe i bacaju u ostatke Kvartirkine kuće. Sve još jednom polijevaju benzinom i pale. Tome je svjedočio Stanko Kalčić Sinčev koji je preživio čuvajući stoku na paši, a s njim su bili i Cvetko Slosar Garin, Ivić Smajla Brndin, Jožić Slosar Škaljankin, Emil Iskra Zebin, Tonić Juričić Žnjidarov, Pepić Simčić Opatikin i nekoliko starijih: nono Mešaljinkin, Perčev, Kundrićev, Škabin. Oni su se uvečer, ne sluteći ništa, htjeli vratiti u selo, ali ih je putem zaustavila Marija Jakšetić Ruščeva pa su se svi zajedno sklonili u pećinu Pod kunfin nešto dalje od ceste Lipa – Škalnica. Pridružilo im se još nekoliko preživjelih mještana. Idućih dana su se razišli po okolnim selima, sklanjajući se kod rodbine, prijatelja i znanaca.

Prizori iz Lipe bili su zastrašujući i za nacističke vojnike

Nacisti su inače tražili sve preživjele Lipjane. Tako su u Rupi 13. svibnja uhitili i pogubili Franju Iskra, predsjednika NOO iz Lipe i njegovu kćer Mariju, te Josipa Šlosara. Slika njegova ubojstva sačuvana je u obitelji žene porijeklom iz Lipe kod koje je u Rijeci za vrijeme rata živio jedan njemački oficir. Njezin sinčić zalutao je u oficirovu sobu i na stolu našao sliku obješenog Franje Iskra te ga je prepoznaobez povezivanja da je čovjek zapravo ubijen pa je fotografiju donio majci. Ona ju jeu panici sklonila u jednu pukotinu u zidu gdje ju je sačuvala do kraja rata. Očevidac pokolja u Lipi bio je i jedan partizanski borac koji je obišao selo nakon pokolja te ubrzo o tome obavijestio Operativni štab za Istru, a poruka je sadržavala sljedeće: „Kod klanja u selu Lipa Nijemci su 30. o.m. poklali sav narod i zapalili selo, oko 80 kuća. Klali su i malu djecu. Iz mnogih sela Istre pohapsili su sav narod.“ Depeša je primljena u štabu IX. Korpusa 3. svibnja 1944. Vrlo brzo proširila se vijest o stradanju Lipe, a poduzimane su mnoge partizanske akcije između ostalog i kao osveta za Lipu.
Prizori iz Lipe bili su zastrašujući i za nacističke vojnike. Torquato Dalcich, talijanski vojnik u njemačkoj vojsci 1944.-1945. ovako u svom ratnom dnevniku opisuje Lipu: „Rupa kod Jelšana, 29. ožujak 1945. – Veliki četvrtak. S kolegom Pizzarotijem, podzapovjednikom Velih Muna otišli smo po prvi puta pogledati Lipu i njezine ruševine. Neopisiva scena. Između ruševina kuća niču ljudske kosti, pogorjela odjeća, posuđe; na kraju i ortopedska pomagala. Cijelo je naselje, iako kroz njega prolazi cesta za Klanu, od onog strašnog travnja zabranjeno za pristup bilo kome. Neraspoloženi odlazimo u selo Rupu, a jedna žena, tko zna kojim vragom tjerana, prišapne nam na uho: ‘Dobro su učinili maknuvši ih. Bili su svi zločesti.’ Mišljenje od kojeg ti se okrene želudac, a koje uopće nismo tražili.“
Tek je mnogo kasnije utvrđen broj žrtava u Lipi. Ubijeno je i spaljeno 121 dijete u dobi od 7 mjeseci do 15 godina starosti, što je bilo gotovo polovica stradalih. Najmlađa beba od 7 mjeseci bila je Bosiljka Iskra, kći Marije i Josipa Iskra Lapića. Ukupno je utvrđeno da je stradalo 269 ljudi.1