Home Kolumne Pauletta: Odgovor na komentar Franje Čabrijana

Pauletta: Odgovor na komentar Franje Čabrijana

1320
2
paulett
Ivan Pauletta

Naš kolumnist Ivan Pauletta odlučio je napisati javni odgovor na komentar Franje Čabrijana ispod njegovog zadnjeg teksta ‘Fućka mi se što fućkate’ u formi nove kolumne. Tekst objavljujemo u cjelosti.

Mislim da sam Vam dužan odgovoriti na neka pitanja i neke pretpostavke iz Vaših vrlo čestih istupa na kolumnama RIJEKA DANAS. Osjećam to kao dužnost i radi toga što su Vaša zapažanja uvijek smirena, ponderirana, objektivna i zrela. To se rijetko vidi na portalima u HR. Jasno, moji odgovori Vas neće u cijelosti zadovoljiti iz prostog razloga, što ne mogu ići u nužnu širinu potrebnu da se vide svi detalji odnosa tokom vremena u IDS-u.
Kako god počnem izgledat ću demagoški ili u najmanju ruku neobjektivan i pristran. Ne, ne kritiziram IDS. Vi i ostali mi možete to spočitavati, insinuirajući da sam neke vrsta navijača te stranke. U stvari i jesam. IDS je za mene stranka, a bijaše i velika stranka. Koliko je velika bila mogao sam shvatiti na jednom skupu u Zagrebu gdje mi se javno čestitalo na stvaranju nenacionalne stranke u tom “Tuđmanovom vremenu”. Ne može biti neskromno ako kažem da sam tu stranku osnovao s grupom istomišljenika, prvenstveno s gos. Sandrićem.
S gospodinom Sandrićem sam se često sastajao cca dvije godine prije osnutka i u večernjim šetnjama po ulicama Pule smo lamentirali jedan drugome. Najviše nas je brinula kulturna dekadencija grada koji se nekada mogao svrstati u istinski europski grad. Multinacionalan jer je primao došljake iz juga Balkana i sa sjevera Apenina. Radilo se o došljacima koje je Venecija dovodila da Istri priskrbi ljude za “obradu i obranu”. U opustošenu Istru koja je u par ranijih stoljeća s 273 kuge ostala pusta. To nas je naučilo i učinilo tolerantnima. Uz visoku Venecijansku i Italsku kulturu i Austrijsku sklonost za red, rad i odgovornost, grad je postigao značajne društvene, kulturne i radne vrline.
Taj i takav grad, grad našeg djetinjstva, nam se raspadao pred očima. Poslije “odlaska” velikog, prevelikog broja njegovih građana, grad se sve više gušio u duhovnoj bijedi i zaostalosti. Na poslu je došlo do dekadencije radnih odnosa i odgovornosti. Pljuvanje po pločniku, psovke uz stalno spominjanje i psa i matere, nismo mogli trpjeti. Mislili smo da smo dužni nešto učiniti. Radili smo, imali smo sređene i skladne obitelji pa smo se hrabrili da si ne samo možemo, već i moramo dati kao građanski zadatak. Samo stvaranje i formiranje stranke nije išlo tako glatko. Grupe i pojedinci su nam pristupali ali se isto tako i osipali. Izgovor je bio uvijek isti – strah me je, imam porodicu, izgubit ću posao… A onda se odjedanput ostvarila mogućnost registracije stranke u okviru Socijalističkog saveza. Osim vlastitih prihoda, nitko nas nije financijski pomogao, što nas u krajnjoj liniji nije puno ni tištalo. Htjeli smo ostati neovisni pa makar se teže razvijali.
Fiksna ideja nam je bila demokracija koja potiče iz baze. Ravnopravnost i nesvrstavanje po nacionalnosti. Zagovarali smo visoku autonomiju regija (Aaland), neku vrst federalizma, i približavanja Europi. Znali smo da bilo kakvo odvajanje ne bi moglo, a ni trebalo proći. Odvajanje u vremenu svekolike globalizacije bila bi ludost. Nije nam to bila ni nužnost ni cilj.
Jasno, to drugu, gospodinu i doktoru generalu nije odgovaralo. I on je planirao federalizaciju BiH ali iz posve drugih razloga. Više puta su njegovi ljudi dolazi kod mene uz uvijek isto pitanje “Predsjednik ne vjeruje da niste bili član SK”. Nisam tada tome davao značenje ali sada naslućujem razlog tome.
Odjedanput se moje poslovno stanje drastično promijenilo. Međugorje, koje me još na jesen usmeno zatražilo znatno povećanje proizvoda, u proljeće je otkazalo kupnju robe. Opravdanje je bilo “radiš protiv Hrvatske”. Vozeći po boje prema Milanu, izgorio mi je motor polovnog auta. Ostao sam bez auta, dužan radnicama koje su cijelu zimu radili kod mene ali sam im plaćao samo “državna uzimanja” uz obećanje da ću im plaće isplatiti po prodaji robe. Uz oboljelu ženu i dvoje djece u srednjoj školi, nisu mi cvjetale ruže. Žena je odlučila ići raditi u Italiju. Ja si zdrav nisam mogao dozvoliti prodavanje zjaka. Otišao sam u Italiju, a iako sam imao sve potrebne dokumente, posao sam dobio samo na “crno”. Kasnije su se neki čudili kako sam si mogao dozvoliti da radim kao obični manualac iako sam dipl. ing. Očito neki ne znaju što znači neimati prihode za hraniti familiju. Drago mi je da nisu to iskusili. Vodio sam se načelom da mi posao ne daje dignitet, već da ja dignitet dajem poslu.
Kad sam ostao bez posla vratio sam se u Pulu i od IDS-a zatražio bilo kakav posao. Nedostajale su mi četiri godine do penzije. Rekli su mi da će me staviti na treće mjesto liste za Županijski dom sabora. Ne vjeruju da ću proći, pa će mi poslije izbora pokušati pronaći posao. No, prošao sam. Godine 1997. završio mandat i otišao u penziju. Žena mi je umrla godinu prije, ostao sam s dvoje mladića. Tri nevična muškarca u domaćinstvu.
Odnosi u stranci su se za mene počeli pogoršavati. Svaki dan sam se, na moju žalost uvjeravao, da stranka skreće od osnivačkih zamisli u neka strana lovišta. Prema vrhu su se “penjale” osobe čije je glavna vrlina bila klimanje glave uz “gromoglasnu” šutnju. Te 1997. godine napuštam stranku uz veliko razočaranje i gorčinu. Kao osnivač i prvi predsjednik nikada nisam pozvan na godišnju skupštinu stranke. Sad se povremeno srećem s nekim članovima ali mi ne pada na pamet miješati se u rad iste. Od stranke ne dobivan nikakvu potporu, najmanje financijsku, unatoč takvim insinuacijama na jednom portalu.
U mirovini sam već sedamnaest godina. Izdao sam pet knjiga, od kojih mi je jedna nedavno prevedena i izdana na vanjskom tržištu. Pišem redovito za ovaj portal s nadom, da će ovo retrogradno društvo jednog dana “progledati”.
I za kraj, dugovječni vršitelj dužnosti predsjednika IDS je došao u stranku kada sam ja bio na radu vani. Nisam ga nikada prije vidio ili čuo išta o njemu. To me začudilo jer je sve ukazivalo da se ta persona nije iskazala nikakvim ranijim angažmanom u stranci. Kasnije sam saznao da je za upis u IDS imperativno tražio predsjedničko mjesto. Čovjek koji ga je progurao, nije više među živima. Sada možemo itekako naslutiti, koje su ga snage tu postavile i koje ga još i danas štite.
Ne samo Istra, već cijela Hrvatska pati od nedostatka društvene otvorenosti, to jest pati od nezrele demokracije. Za to nisu nam krivi političari, već isključivo mi građani, našom šutnjom, fobijama i indolentnošću.
Iz perioda politike nosim samo ugodna sjećanja, ostala me ne zanimaju. Jakovčiću sam posvetio pisani tekst “PREZIREM TE”, objavljen na nekim portalima i u nekim novinama. No, bez obzira što neki misle, nikada neću pisati loše o stranci koju sam osnovao. Znam da je stranka izigrala povjerenje građana, kao što je istina da se u ovom učmalom društvu nije pojavila alternativa toj stranci. (Ivan Pauletta)

P.s: Sutra 18. 08. prvi ću put prisustvovati skupu sjećanja na masakr u Vergarolli. Ne znam koliko će me to potresti i koliko će me se dojmiti, no nadam se, da ću ovom portalu moći ponuditi dojmove s tog skupa.

Previous articleTako je to trebalo biti
Next articleKurdska nafta iskrcana u Omišlju

2 COMMENTS

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here