Unatoč brojnim dokumentima, svjedočanstvima i znanstvenim istraživanjima koja potvrđuju kako su u svibnju 1945. godine pripadnici Jugoslavenske armije počinili masovne zločine nad razoružanim vojnicima i civilima na Bleiburgu i Križnom putu, u Hrvatskoj i dalje postoje pojedinci koji te događaje opravdavaju. Jedan od najistaknutijih među njima je bivši predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić.
Mesić je godinama tvrdio da se na Bleiburgu nije dogodio ratni zločin, već da je riječ o osveti zbog ustaških zločina. Njegove izjave redovito prenose mediji, premda brojni povjesničari i pravni stručnjaci upozoravaju na njihovu netočnost i povijesnu neutemeljenost.
Reakcija povjesničarke Martine Grahek Ravančić
Dr. sc. Martina Grahek Ravančić, vodeća hrvatska stručnjakinja za temu Bleiburga, u svom znanstvenom radu objavljenom na platformi CroFacta detaljno demantira Mesićeve tvrdnje. U članku pod naslovom „Jesu li stradanja na Bleiburgu i Križnom putu zaslužena kazna?“, Grahek ističe da likvidacije koje su se dogodile nakon završetka Drugoga svjetskog rata imaju sva obilježja ratnog zločina prema tadašnjem međunarodnom pravu.
Mesićeva neodrživa usporedba Bleiburga i Jasenovca
Grahek upozorava da Mesić tijekom svog predsjedničkog mandata nije prisustvovao komemoracijama na Bleiburgu. Događaje je uspoređivao s koncentracijskim logorom Jasenovac. U javnosti je tvrdio da bi posjetio Bleiburg samo ako se, kao i u Jasenovcu, utvrde poimenične žrtve. Međutim, znanstveni podaci pokazuju da ni broj žrtava u Jasenovcu nije potpuno poimenično razjašnjen. Sam Mesić je početkom 1990-ih govorio kako se u tom logoru nisu ubijali ljudi, već su “spašavani”.
Pravno tumačenje – postojanje ratnog zločina i nakon kapitulacije
Jedna od Mesićevih tvrdnji jest da se nakon kraja rata više ne može govoriti o ratnim zločinima. No, prema Ženevskoj konvenciji iz 1929. godine, koja je bila na snazi u to vrijeme, ratne zarobljenike se moralo tretirati u skladu s međunarodnim pravom.
O tome svjedoče i povijesni zapisi, poput izjava potpukovnika Milana Baste, koji je tijekom pregovora s predstavnicima NDH naveo da će se prema njihovim vojnicima postupati u skladu s međunarodnim pravom. Također, pravni stručnjak Mirjan Damaška s Yalea podsjeća kako rat ne završava kapitulacijom već mirovnim ugovorom. Prava zarobljenika vrijede sve do njihove repatrijacije.
Historiografski podaci demantiraju “pobunu” na Bleiburgu
Mesić je više puta tvrdio kako se na Bleiburgu nije dogodio masovni zločin, već “pobuna” u kojoj je poginulo tek 13 neprijateljskih vojnika. No, znanstvenica Grahek ističe da su te tvrdnje neutemeljene. Naime, brojna historiografska djela, uključujući i zapise partizanskih veterana poput Francija Strlea, potvrđuju da je nad okupljenim mnoštvom otvorena vatra mitraljezima i minobacačima. To je rezultiralo velikim brojem žrtava.
Neprecizni podaci o broju žrtava
Točan broj poginulih na Bleiburškom polju i dalje nije poznat. Publicist Slavko Goldstein navodi broj od 27 žrtava, njegov sin, povjesničar Ivo Goldstein, spominje između 15 i 40. Ivan Fumić, bivši predsjednik Saveza antifašističkih boraca, tvrdi da je “tamo zakopano 20 ustaša koji su se sami ubili” – bez konkretnih dokaza.
Zločini komunista i uloga KPJ
Mesić također odbacuje pojam “komunistički zločini”. Bivši predsjednik tvrdi da su partizani vodili “narodnooslobodilačku borbu” u kojoj su komunisti činili manjinu. Povjesničarka Grahek priznaje da je u partizanskim redovima bilo i nekomunista. Međutim, naloge za likvidacije davali članovi Komunističke partije Jugoslavije, u skladu s njihovom ideološkom agendom.
Kao dokaz iznosi dokument iz siječnja 1945., izvješće Ozne VI. korpusa, koje otvoreno naređuje: „Bez mnogo skrupula treba likvidirati sve one za koje znamo da su nam neprijatelji i da će sutra biti protiv nas.“
