Već dva mjeseca gradonačelnica maltretira javnost pričom o reorganizaciji gradske uprave. A stvar bi, realno, trebala biti vrlo jednostavna. Pobijedila je na izborima, složila većinu s Mostom i vijećnicima bivšeg gradonačelnika Marka Filipovića i sasvim je normalno, pa čak i demokratski, da želi raditi s pročelnicima kojima vjeruje, a ne s ljudima prethodne vlasti za koje smatra da je sabotiraju.
Problem je samo u tome što hrvatsko zakonodavstvo pročelnike ne tretira kao političke dužnosnike nego kao službenike. Drugim riječima, praktički ih je nemoguće smijeniti bez reorganizacije. Pa se onda izmišljaju novi odjeli, prekrajaju stare sheme, crtaju novi organizacijski dijagrami i otvaraju mjesta za nove pročelnike po izboru nove vlasti. Nije to nikakva riječka specifična inovacija, nego standardni hrvatski administrativni folklor.
Ako imate ruke, dignite ih
I sad dolazimo do ključnog pitanja: u čemu je problem? Ako gradonačelnica ima većinu, zašto joj ta ista većina već dva mjeseca ne izglasava reorganizaciju koju toliko želi? Zašto se građane svakodnevno bombardira temom od koje prosječnog čovjeka zaboli glava nakon treće rečenice? Građane ne zanima ima li Grad 12, 15 ili 27 odjela. Građane zanimaju rezultati. A rezultata nema jer, kako slušamo iz dana u dan, gradonačelnicu sabotiraju pročelnici bivšeg gradonačelnika. Onog istog s kojim je nakon izbora složila većinu. I što bi tu uopće moglo poći po zlu?
Ako je već sama birala partnere o čijim glasovima ovisi toliko željena reorganizacija, onda joj ne preostaje puno prostora za političko durenje. U demokraciji stvari uglavnom funkcioniraju tako da, kad nemaš apsolutnu većinu, moraš sjesti za stol, pognuti glavu i pristati na dio uvjeta onih bez kojih ne možeš skupiti ruke. Pa čak i kada je riječ o bivšem gradonačelniku čije pročelnike danas optužuje za sabotažu.
Nije valjda da vladajuća koalicija ne može postići dogovor ni oko vlastitog ustroja? Jer ako je tako, onda priča o “100 dana vlasti”, demokratskom legitimitetu i stabilnoj većini baš i ne drži vodu. U tom bi slučaju možda bilo poštenije prema građanima otvoreno reći: “Nemamo većinu.” A ako nemaš većinu, onda je legitimno pitanje zašto forsiraš projekt koji ne podržava većina Gradskog vijeća. Jer građani na izborima ne biraju samo gradonačelnicu nego i vijeće. Koliko god to nekima kvarilo dojam apsolutne pobjede.
Opozicija nije bračni terapeut vlasti
Posebna je kategorija medijsko zapomaganje i očajnički pokušaji prebacivanja odgovornosti na opoziciju, koja bi, eto, trebala “spasiti stvar” i omogućiti gradonačelnici da napokon počne konzumirati svoju izbornu pobjedu. Kao da je posao opozicije da rješava bračne probleme vladajuće koalicije. U ozbiljnim demokracijama opozicija ne glumi bračnog terapeuta vlasti. Ako si osvojio vlast, onda valjda znaš i upravljati njome. Ili barem znaš prebrojati ruke prije nego kreneš crtati nove gradske odjele.
Uzmimo primjerice Predraga Miletića iz Liste za Rijeku. Njegova opcija nije bila dio Filipovićeve vlasti, a nije ni dio aktualne većine Ive Rinčić. Zašto bi onda, zaboga, čovjek glumio posrednika u koalicijskim čarkama između gradonačelnice i njezinih koalicijskih partnera? Nije on preuzeo odgovornost za vođenje grada. Oni jesu.
HDZ, partner koji se skriva od rodbine
Ili HDZ, od kojeg se konstantno očekuje neka bianco podrška, ali bez prava da javno postoji. A realno, HDZ ne traži puno. Tek jednu kurtoaznu tiskovnu konferenciju na kojoj bi gradonačelnica priznala građanima da je i HDZ dio većine u Rijeci. No to se očito ne smije izgovoriti naglas jer bi dio birača Ive Rinčić mogao doživjeti emocionalni slom. Pa se onda glumi da HDZ nije na vlasti, dok se istovremeno očekuje da uredno diže ruke za sve što treba.
I tako ćemo, po svemu sudeći, još mjesecima slušati o reorganizaciji, sabotažama, pročelnicima i povijesnim reformama gradske uprave, dok građani i dalje čekaju ono dosadno i potpuno nebitno – rezultate.
