U utorak navečer igra se utakmica koja će zatvoriti deveti dan Svjetskog nogometnog prvenstva Iran – Sjedinjene Američke Države. Riječ je o odlučujućoj utakmici, s obzirom na to da dvije reprezentacije neće imati drugih utakmica za plasman u osminu finala: Sjedinjene Države moraju pobijediti, a Iran može remizirati, ali samo ako Wales neće pobijediti Englesku.
Utakmica se posebno napeta iz razloga koji daleko nadilaze sport: Iran i Sjedinjene Države neprijateljski su raspoloženi jedni prema drugima već desetljećima, a njihov je odnos obilježio neke od najvažnijih razdoblja u međunarodnoj politici u drugoj polovici dvadesetog stoljeća.
Da između dvije zemlje postoji određeno neprijateljstvo, vidjelo se i danima prije utakmice, kada je Američki nogometni savez na slici koja se proširila društvenim mrežama prikazao zastavu Irana bez središnjeg simbola koji predstavlja amblem Islamske Republike (to je stilizirana verzija riječi Allah), tj. teokratskog režima koji je vladao zemljom od 1979. Uklanjanje amblema vjerojatno je bila provokacija u znak potpore proturežimskim prosvjedima koji traju mjesecima u Iranu, ali su to iranski državni mediji shvatili kao omalovažavanje, pozivajući na eliminaciju Sjedinjenih Država sa Svjetskog prvenstva.
Desetljećima je politička ravnoteža Bliskog istoka i šire regije ovisila o odnosu Sjedinjenih Država i Irana: Sjedinjene Države su prva politička i gospodarska sila u svijetu, dok je Iran, unatoč tome što je puno siromašnija i manje utjecajna zemlja još uvijek regionalna sila određene težine i jedan od najvećih proizvođača nafte i plina na svijetu.
Reprezentacije Irana i SAD-a do utorka su se susrele samo dvaput: 1998. na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj i 2000. u prijateljskoj utakmici. Najnapetija i najzapaženija utakmica svakako je bila prva, ona iz 1998. godine. Prva utakmica dviju reprezentacija neprijateljskih zemalja desetljećima bila je jedna od najkomentiranijih i diskutiranijih utakmica tih dana.
Igralo se i uz goleme mjere sigurnosti: tadašnji izbornik američke reprezentacije Steve Samson rekao je za CNN da nisu samo igrači i ostali članovi momčadi pod zaštitom, već i njihove obitelji jer se strahuje od napada, otmica i odmazda. U stvarnosti je sve išlo glatko i čak i tijekom utakmice trenuci napetosti su bili ograničeni. Čak je došlo do razmjene cvijeća. Završilo je 2-1 za Iran, ali niti jedna momčad nije prošla skupinu.
Jedno od najznačajnijih pitanja je da su sve do Islamske revolucije 1979., one koja je dovela sadašnji režim na vlast, odnosi između Irana i Sjedinjenih Država bili izvrsni.
Između 1941. i 1979. šah Mohammad Reza Pahlavi, vladar Irana do revolucije, bio je prilično blizak saveznik Zapada i posvećeni dobavljač ugljikovodika uglavnom američkim i britanskim naftnim kompanijama. Očito je bilo uspona i padova u tom odnosu: između 1951. i 1953., u klimi rastuće demokratizacije, Mohammad Mosaddeq bio je premijer, neovisni vođa koji je pokušao ukloniti Iran iz američke orbite i iznad svega nacionalizirati državu. prirodni resursi. Njegova je vlada svrgnuta državnim udarom koji su vjerojatno financirali Britanci (i manjim dijelom Amerikanci), a vlast je vraćena šahu.
Od tog trenutka, pa sve do 1979. godine, Iran je bio glavni saveznik Sjedinjenih Država na Bliskom istoku.
Od 1963. do 1979. u Iranu je bila takozvana “bijela revolucija”: vrlo opsežan program reformi koje je proveo šah, a predložila američka administracija Johna F. Kennedyja, kako bi se nekako “predvidjeli” poticaji za promjenom koji bi mogli povećati potporu komunističkoj oporbi. Međutim, modernizacija je bila prebrza i ubrzo je optužena kao “vesternizacija”, osobito od strane vjerskih figura. Očekivanja Iranaca su porasla, ali izostao je gospodarski rast i borba protiv korupcije.
Američka potpora šahu postala je problematičnija kako je iranska vlada postajala sve autoritarnija, korumpiranija i brutalnija. Počevši od sredine 1970-ih, ozbiljna ekonomska kriza izazvala je široke prosvjede koji su uključivali građane.
Ovi su prosvjedi bili izrazito popularni i transverzalni: bilo je studenata i radnika, šijitskih svećenika i ljevičarskih militanata. Ubrzo se, međutim, među glavnim vođama prosvjeda pojavio ajatolah Ruhollah Homeini (“ajatolah” doslovno znači “božji znak”, to je visoka titula koja se dodjeljuje najvažnijim predstavnicima šijitskog klera, tj. orijentacije većinskog islama u Iranu). Khomeini je bio u egzilu u Parizu, nakon što je nekoliko godina proveo u Iraku: iako nije bio jedan od najautoritativnijih iranskih vjerskih figura s doktrinarnog gledišta, bio je predstavnik šijitskog svećenstva koje se borilo protiv najžešćih i najodlučnijih političkih odluka šaha.
Prosvjedi su se pretvorili u narodnu revoluciju i šah, koji je bio smrtno bolestan, napustio je Iran u siječnju 1979. Nekoliko tjedana kasnije, Homeini se vratio u zemlju.
U početku se američka administracija Jimmyja Cartera nadala da će moći održati barem normalne odnose s onim što je bio njen glavni saveznik u regiji. Homeinijeva retorika bila je duboko antiamerička: ajatolah je SAD definirao kao “velikog sotonu”, a jedan od revolucionarnih slogana, koji će kasnije postati poznat, bio je: “Smrt Americi!”. Unatoč tome, barem u ranim danima, novi revolucionarni režim koji je zamijenio šahov bio je iznimno raznolik: uključivao je komuniste, liberale i razne druge članove civilnog stanovništva, kao i šijitsko svećenstvo koje je podržavalo Homeinija.
No, situacija je došla do vrhunca nekoliko mjeseci nakon revolucije s takozvanom “talačkom krizom”, kada je nekoliko stotina studenata napalo američko veleposlanstvo i za taoce uzelo 53 zaposlenika američke ambasade. Njihovo oslobađanje dogodilo se 444 dana kasnije i predstavljalo je vrlo ozbiljnu političku krizu za Carterovu administraciju, koja nije ponovno izabrana. Bio je to i kraj prijateljskih odnosa između Irana i Sjedinjenih Država.
U međuvremenu, u prvim godinama revolucije, Khomeini je uspio eliminirati sve komunističke ili umjerene komponente revolucionarne vlade, te preobraziti Iran u islamsku republiku i teokraciju. Khomeini je postao vrhovni vođa zemlje, tj. glavna politička i vjerska figura, s doživotnom dužnošću.
Od tada su odnosi između Irana i Sjedinjenih Država ostali više-manje otvoreno neprijateljski, iako je očito bilo uspona i padova. S administracijom Ronalda Reagana (1981. – 1989.), odnos je pao u proturječnosti Hladnog rata: Amerika je naoružavala Irak tijekom iransko-iračkog rata koji je trajao tijekom 1980-ih, ali je u isto vrijeme prodavala oružje Iranu kako bi financirala protu -komunističke skupine u Nikaragvi (bio je to poznati skandal Iran-Contra).
Također u 1980-ima, Iran je pokrenuo politiku podrške raznim šijitskim organizacijama (kao što je Hezbollah u Libanonu) koja je imala za cilj proširiti svoj utjecaj u inozemstvu, ali koju je Zapad često definirao kao podršku terorizmu. George W. Bush je 2002. Iran uvrstio među neprijateljske zemlje Amerike koje su zajedno s Irakom i Sjevernom Korejom činile takozvanu “osovinu zla”.
Ostala pitanja sukoba između Irana i Sjedinjenih Država bila su prije svega ekonomske sankcije koje je prvo američka administracija, a potom i druge savezničke zapadne vlade uvele protiv Irana. Prve sankcije došle su odmah 1979., ali su se postupno povećavale tijekom desetljeća: prije nego što je Rusija napala Ukrajinu, Iran je bio država s najviše sankcija na svijetu.
Posljednje veliko pitanje uvijek je bio iranski nuklearni program: pokrenut je 1950-ih uz pomoć Sjedinjenih Država, ali je postao potencijalna prijetnja nakon Islamske revolucije 1979. Iran tvrdi da želi koristiti nuklearnu tehnologiju u miroljubive svrhe , odnosno graditi elektrane i proizvoditi električnu energiju, no Sjedinjene Države i njihovi saveznici oduvijek su strahovali da je pravi cilj režima izgradnja nuklearnog oružja.
Desetljećima su Iran i Sjedinjene Države pregovarali i svađali se oko nuklearnog pitanja. Pomirili su se s tim 2015., kada je Iran potpisao sporazum sa Sjedinjenim Državama i grupom zapadnih zemalja koji je postavio ograničenja na sposobnost Irana da obogaćuje uran u zamjenu za znatno smanjenje zapadnih sankcija. Dogovor je proglašen povijesnim, no nekoliko godina kasnije jednostrano ga je otkazao predsjednik Donald Trump. Pregovori su nastavljeni nakon izbora Joea Bidena, ali postoji veliki pesimizam oko njihovog uspjeha.
Trenutačno iransku vladu formiranu nakon prošlogodišnjih izbora čine ultrakonzervativci koji su vrlo skeptični prema bilo kakvom obliku dijaloga sa Sjedinjenim Državama. Doista, nedavno je režim bez dokaza optužio Sjedinjene Države za organiziranje i poticanje prodemokratskih prosvjeda.
