Kolumne

Kako je Tozo spasio rigojanči, endemski riječki kolač neobične povijesti!

Kako je Tozo spasio rigojanči, endemski riječki kolač neobične povijesti!

Ako niste iz Rijeke, ili nemate neke veze s našim gradom, kolač rigojanči vam neće ništa značiti. Ali rigojanči je za identitet Rijeke važan koliko i Palach i NK Rijeka, piše gastronomski portal Plava kamenica.

Ovaj kolač neobičnog imena, generacijama se smatrao biserom lokalnog slastičarstva. Gospođe koje su radile u kuhinjama slastičarnice hotela Kontinental, robne kuće RI ili kasnije cafea Simona, ponosile su se svojim receptima za rigojanči. Rigojanči je kolač od tankog tamnog biskvita i čokoladne, koji je bio omiljen zbog svoje raskošnosti ali i zaista neobičnog balansa za starinski kolač koji se pekao u masovnim količinama. Rigojanči nikad nije bio presladak, krema je bila lagana i fine teksture a biskvit je, iako tanak, imao snažan, fini okus tamnije čokolade. Tanki sloj čokoladne glazure odlično je zaokruživao okuse. Negdje između 70-tih i 80-tih postali su popularni rigojanči s bijelom kremom i mrvicama čokolade, nekom vrstom stracciatele. Bilo je to negdje u vrijeme kad je popularan bio i Americano sladoled, koji se radio sa sličnom bazom. Rigojanči se prodavao i u verziji s dvije kreme. Ovaj kolač uvijek je nekako obavijala tajnovitost, jer pravi recepti baš nisu bili masovno dostupni, a kućnim reverse engineeringom baš i nije bilo lako dobiti specifičan okus rigojanči. Često se pekao za rođendane i kućne proslave, ali to nije bio onaj rigojanči čiji vam okus ovoga trenutka svaki Riječanin može detaljno opisati, skupa s emocijama koje je izazivao u njima. Stariji Riječani koji su iselili u Njemačke i Amerike, ljeti su znali ritualno sjediti pred Kontom i satima jesti rigojančije, u nenormalnim količinama, da bi što dulje ostali u osjećaju svoje mladosti ili djetinjstva.

Ni sami Riječani nisu primijetili da je njihov grad opet pojeo dio svoj identiteta

Za srednjoškolce koji su se okupljali pred Kontom, slastičarnica je bila je razdjelnica, pitanje identiteta, vječnog sukoba pankera i šminkera. U Kontovoj slastičarnici sjedili su šminkeri, zato su je zvali parfumerija, dok su se pankeri okupljali u Kontovom bifeu, zvanom, naravno, drogerija. Ako su u tim godinama išta dijelili, to su vjerojatno bila infantilna sjećanja na rigojanči. I ta je veza možda utemeljila nikad dokazanu teoriju da su se najbolji rigojanči pekli u Kontu.

Zbog svega toga, vijest da je rigojanči nestao iz riječkih slastičarnica šokirala je mnoge. Čini se da ni sami Riječani nisu primijetili da je njihov grad opet pojeo dio svoj identiteta. Možda su navikli, jer Rijeka to ritualno čini još od kraja 40-tih. Ali netko je, srećom, primijetio, i potaknuo ih da ne dopuste da nestane još jedan element žive povijesti civiliziranog, progresivnog grada kakav je Rijeka uvijek bila, i to uvijek kompulzivno zaboravljala.

U proljeće lanjske godine, Svetozar Nilović Tozo, osnivač i voditelj sjajnih riječkih muzeja Peek & Poke i Muzeja djetinjstva, jednog se dana nakon posla sjetio da dugo nije jeo rigojanči, pa se zaputio u Kont. Tamo su mu rekli da rigojanči već neko vrijeme nemaju u ponudi. Nilović je obišao još nekoliko slastičarnica poznatih po rigojančiju, ali svugdje je dobio isti odgovor. Rigojanči već godinama ne radimo. “Rigojanči izvan Rijeke nije bio poznat kao što je, recimo, bio poznat njezin Novi val, ali za samu Rijeku on je važan, masovni identitetski element,” kaže Nilović, “Zato me iskreno začudilo da su ga sve slastičarnice prestale prodavati. Iz Kontinentala je, primjerice, nestao s promjenom vlasničke strukture. Većina slastičarnica zamijenila ga je komercijalnijim kolačima. Koliko se zna, zadnji rigojanči prodavali su se u PIK-ovim dućanima, ali su i otamo nestali.” Za strastvenog istraživača povijesti svakodnevnice poput Nilovića, to je bio no-brainer. Nilović je počeo istraživati.

Rezultati tog istraživanja, koje ga je odvelo sve do mađarskih arhiva, pretočeni su u izložbu koju priprema u suradnji s riječkim Pomorskim i povijesnim muzejom, slikovnicu i kazališnu predstavu za djecu koja je već pozvana na gostovanje u Budimpeštu. Rigojanči je, kaže Nilović, riječka specifičnost, endem. “Pričao sam s puno ljudi iz drugih gradova i nitko nikad nije čuo za rigojanči. Nisam pronašao ni podatak da se prodavao u slastičarnicama drugih hrvatskih gradova. Srećom, rigojanči je dio novije povijesti, kraja 19. stoljeća, koja je dosta dobro dokumentirana. I njegova priča je zaista fascinantna,” kaže. Rigojančijeva povijest je senzacionalna i neobično detaljna za često nelinearnu, efemernu povijest hrane. To je priča o ljubavi, slavi, tragediji i ljudima uhvaćenima u tsunami povijesnih zbivanja 19. stoljeća, o velikom austrougarskom carstvu i sasvim malim, osobnim dramamama. “Rigojanči je u Rijeku po svoj prilici došao iz Mađarske, u onom kratkom periodu dok je dio Rijeke bio pod ugarskom vlašću. Jedni podatak oko kojega još imamo odstupanja je točno mjesto nastanka rigojančija. Trenutno su igri četiri lokacije. Za godinu dana mogli bismo znati više, jer jedan mađarski povjesničar Katon Czaba upravo istražuje porijeklo rigojančija i priprema knjigu o tome.” Nilovićevo istraživanje povijesti riječkog kolača preraslo je u riječko-mađarski projekt “Rigó Jancsi – ljubav kao slastičarsko nadahnuće”. Za razliku od nekih hrvatskih institucija, mađarska ministarstva, veleposlanstvo u Hrvatskoj i Mađarski Institut za kulturu u Zagrebu, pokazali su entuzijastično zanimanje za Nilovićevo istraživanje, u kojemu surađuju Tea Perinčić i riječki Pomorski i povijesni muzej.

Ime dobio po slavnom romskom violinistu

Rigojanči je svoje neobično ime dobio po slavnom romskom violinistu koji je na prelazu 19. u 20. stoljeće bio velika europska zvijezda. Jancsi Rigó gotovo je neprekidno bio na turnejama, rasprodajući dvorane u kojima je nastupao sa svojim orkestrom. Na tim je turnejama upoznao Claru Ward, kći američkog industrijalca Ebera Brocka Warda, vlasnika čeličana i brodogradilišta, “kralja parnih brodova” i prvog milijunaša iz Detroita, čovjeka koji je postavio temelje za američku automobilsku industriju. Clara Ward bila je intrigantan lik, nešto kao opasna verzija Holly Golightly. Stari Ward umro je kad je imala dvije godine i ostavio joj sve što je imao. S tim golemim nasljedstvom, Clara se sa 16 godina udala za 31-godišnjeg belgijskog princa Josepha De Caraman-Chimaya (sa slavnim belgijskim trapističkim pivom povezuje ga tek mjesto Chimay), odličnog mačevaoca, predstavnika kraljevine na Olimpijskim igrama 1900. Zbog svoje ljepote, mladosti, titule i milijuna, Clara Ward postala je najveći celebrity američkog Guilded Agea.

Clara Ward i Rigo Jancsi

U to vrijeme, brakovi bogatih američkih nasljednica i propadajućih europskih aristokrata stvarali su novu matricu društvene elite. Clara Ward bila je njezina ikona. Ti su odnosi bili komplicirani, obitelji priženjenih prinčeva prezirali su Amerikanke, dok su očevi Amerikanki svojim novim rođacima na svaki način pokušavali pokazati kome pripada moć u novom svjetskom poretku. Ti odnosi, koje u svojoj knjizi Them And sjajno prikazuje autor Charles Jennings, uvelike je odredila sudbinu Clare Ward. Njezin život u Belgiji bio je mizeran. Nije bila stvorena za život na usamljenim imanjima. Jedini među belgijskom aristokracijom koji ju je prihvatio bio je navodno sam kralj Leopold II. No, on ju je volio previše, i na krivi način, pa je Clara, bez oca koji bi je zaštitio, s princem 1984. odselila u Pariz skloniti se od skandala i dvorskih spletki. Negdje na početku njihova dekadentnog pariškog sejoura, između dugih noći u Moulin Rougeu i još duljih seansi punih absinta u privatnim salonima, Clara je srela Riga Jancscija. I pobjegla s njim. Njihovo tajno vjenčanje i zajednički život bili su prvorazredni skandal. Prince De Caraman-Chimay tražio je razvod. Novinari su uživali. Tračevi su ih pratili po cijeloj Europi. Toulouse Lautrec ih je slikao. Inspirirana Rigovim umjetničkim, boemskim životom, Clara je počela nastupati u kabareima i salonima. Bio je to specifičan žanr performansa, zvan poses plastique. Umjetnice su se odijevale u raskošne, vrlo erotizirane kostime i zauzimale lijepe poze koje su dugo držale. Prema pričama tog doba, Clara Ward nije mogla pogriješiti. Bila je Marcelu Proustu i Coleu Porteru, ljepotica s razglednica, prema jednoj priči njemački car Wilhelm II zabranio objavu Clarinih fotografija u cijelom njemačkom carstvu, jer je smatrao da njezina ljepota i stav ugrožavaju čudoređe. Rigo i Clara bili su autentični celebrity par, toliko popularni da su Mađari, ponosni na svog violinista, izmislili kolač nazvali ga njegovim imenom – rigojanči. Prema nekim teorijama, rigojanči je nastao u Parizu ili u Beču,ali Mađari su dosta sigurni da je nastao baš u Remi Hostelu u Pešti (današnjem hotelu National), kada je Rigo zamolio kuhare da pripreme nešto posebno kako iznenađenje Clari.

Na prijelazu 19. u 20. stoljeće rigojanči se kao nova moda počeo širiti europski slastičarnicama

Prema istraživanjima povjesničara Katona Csabe, Clara Ward i Rigo Jancsi kratko su, negdje između 1894. i 1896. boravili u Rijeci, zbog Rigovih nastupa. To je najizravnija poznata veza rigojančija i Rijeke. Kao izdvojeno tijelo Riječkom krpicom gurnuto pod mađarsku vlast, Rijeka je tada bila vrlo popularna među Mađarima, “I još uvijek jest,” kaže Nilović. Clara i Rigo u Rijeci su bili na vrhuncu ljubavi, planirali su put u Rigovo rodno selo Pakozd, kako bi Clara upoznala njegove roditelje. Prema nekim podacima, upravo se u to vrijeme rigojanči kao nova moda počeo širiti europskim slastičarnicama, da bi se ukorijenio u Rijeci i na granici Mađarske. Očekivano, veza Clare Ward i Riga Jancsija nije preživjela. Rastali su se početkom 20. stoljeća, navodno zbog Rigove nevjere. Clara se udala još dva puta, 1904. za Talijana Peppina Ricciarda, konobara kojeg je upoznala u vlaku nakon što joj je obitelj zbog skandaloznog života navodno ukinula nasljedstvo, a onda za izvjesnog gospodina Cassalota. Do kraja života, odlukom suda, morala je belgijskom princu plaćati alimentaciju za dvoje djece koje su imali u braku. Clara Ward umrla je vrlo mlada, 9. prosinca 1916. u Padovi, u 43. godini. Možda zbog prirode njezine veze s Rigom, ali možda i zbog toga što je bila istina, ostalo je upamćeno da je umrla jer nije mogla preboljeti Riga. On je prošao još gore. Godine 1911. otišao je u New York pokušati oživjeti karijeru. Ali njegovo vrijeme bilo je gotovo. Preživljavao je neko vrijeme kao ulini svirač i umro 1927. sa 69 godina. Navodno su ga pronašli mrtvog na ulici.

“Kao što vidite, ova je priča toliko osebujna da se može obraditi kroz različite projekte i, na kraju, koristiti za brendiranje rigojančija kao dijela riječke povijesti i gastronomije, slično kao što je to slučaj sa samoborskim kremšnitama, “ kaže Nilović. Njegov projekt, čiji će javni dio početi ujesen, već je počeo mijenjati stvari nabolje. “Još dok sam radio na istraživanju, javile su mi se žene koje su pravile rigojanči u Kontu i drugim slastičarnicama. One su sačuvale recepte i s njima ćemo organizirati radionice o pripremi rigojančija. Jedna od njih, gospođa Ilonka Poljak, osobno će voditi radionice,” priča Nilović. Slikovnicu kao trajni materijalni trag istraživanja potpisuju Anđa Marić i ilustrator Tomislav Torjanac, a predstavu priprema riječka glumačka družina Kalvarija. Izložba u riječkom Pomorskom muzeju, čiji dizajn potpisuje Vera Ružić, bit će posvećena riječkim slasticama i slastičarnicama s prijelaza 19. u 20. stoljeće i koristit će dosta eksponata iz fundusa tog muzeja, ali i iz mađarskog Muzeja za trgovine i turizma. I tako je samo jedan naizgled beznačajni svakodnevni trenutak, kratka želja za slatkim, sačuvao dio riječke kulture i stvorio nove veze s mađarskom kulturom. Rigojanči je imao sreće da ga je lani poželio jesti baš jedan istraživač povijesti svakodnevice, Svetozar Nilović, koji je u telefonskom razgovoru prije nekoliko dana zadovoljno prijavio: “Zvali su me iz Konta, kažu da su vratili rigojanči u ponudu.”

Midas

Click to add a comment

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Kolumne

More in Kolumne

Riječki kafe: Od Loleka i Boleka, do Ekonomskog tigra Nove Europe

spJanuary 16, 2019

Denis Kuljiš: U 2.krug predsjedničkih izbora idu Kolinda i Kolakušić!

spJanuary 15, 2019

Denis Kuljiš: Upravljaju li Hrvatskom amateri?

spJanuary 5, 2019

Koliko je djecu uopće briga za vašu seksualnu orijentaciju?

spNovember 26, 2018

Kuljiš: Festival uhljeba i zloslutna grmljavina s Pantovčaka

spNovember 1, 2018

KOMENTAR: Spaljeni ili liječeni

spOctober 19, 2018

Denis Kuljiš: Milijan ustaje iz mrtvih?

spOctober 19, 2018

Svi Vasini i Komadinini ljudi!

spOctober 5, 2018

Denis Kuljiš: Tko će priopćiti Vladi? Sljedeći je Brodosplit…

adminSeptember 19, 2018

Copyright © 2017 Rijeka danas.